Odgoj bez tjelesnog kažnjavanja

Odgoj djeteta bez tjelesnog kažnjavanja ni približno ne znači poticanje popustljivog roditeljstva. Roditelji koji su uvjereni da je tjelesno kažnjavanje djece neučinkovito i ponižavajuće za dijete pronalaze druge načine rješavanja sukoba i postizanja usklađenosti s njihovim standardima ponašanja.

Nenasilni načini reagiranja na djetetovo pogrešno, štetno, opasno ili društveno neprihvatljivo ponašanje mogu uključivati:

• Kada su u pitanju mlađa djeca – odvlačenje pozornosti prije nego se problem razvije; smirivanje djeteta pronalaženjem druge zajedničke aktivnosti; pridobivanje djeteta da vas sasluša i ukazivanje na ono što je bilo pogrešno i kako se može drugačije; odmak od situacije i raspravljanje o njoj kasnije kada se emocije smire; korištenje prekida aktivnosti; korištenje prirodnih i logičnih posljedica.
• Kada su u pitanju starija djeca – razgovaranje o nepoželjnim oblicima ponašanja, korištenje prirodnih i logičnih posljedica, upućivanje djeteta da, po mogućnosti s roditeljem, nadoknadi 'štetu' koju je svojim ponašanjem izazvalo i ispravi loš postupak, ili uskraćivanje povlastica (npr. gledanja televizije ili susreta s prijateljima).

U ovim je situacijama vrlo važno izbjeći vrijeđanje djeteta te ugrožavanje njegove samosvijesti i dostojanstva – naime ono što treba osuditi je neželjeno ponašanje, a ne dijete. Roditelj bi također trebao razmisliti i o djetetovoj sposobnosti da razumije i slijedi pravila, te o okolnostima i ozbiljnosti ponašanja. Prilikom postavljanja granica roditelj treba voditi računa o tome što je dobro za dijete sukladno njegovoj dobi i stupnju razvoja te razmisliti o razlozima zbog kojih ih određuje.

Mnogi roditelji ustanovili su da mogu izbjeći prisilu u odnosu sa svojom djecom ako su već od njihovog rođenja s njima uspostavili odnos pun osjećaja, poštivanja i zadovoljstva. Ključ uspješnog poučavanja djece da sama reguliraju svoje ponašanje leži u uspostavljanju obostranog poštovanja i u očekivanju suradnje s djecom od njihove najranije dobi. Djeca dobro reagiraju na poštovanje i pozitivna očekivanja. To znači da roditelji trebaju očekivati dobro ponašanje i na njega se usredotočiti, umjesto na loše ponašanje, te se pobrinuti da dijete razumije što se od njega očekuje te da je to sposobno i ispuniti.

Da bi djeci pomogli naučiti pozitivne oblike ponašanja, roditelji mogu:

• djetetu redovno pružati pozitivnu pozornost bez obzira na djetetovu dob.Kako dijete raste, ovakvo postupanje uključuje i zanimanje za njegove vršnjake i školske uspjehe;
• pozorno slušati svoju djecu i pomoći im da izraze osjećaje;
• pomoći im da shvate moguće posljedice svojih izbora;
• poticati pojavu poželjnih ponašanja pridajući im pozornost i hvaleći ih, a ignorirati manje manifestacije neželjenog ponašanja;
• ponašati se kao što bi željeli da im se dijete ponaša, komunicirati s djetetom s poštovanjem i svojim primjerom pokazati kako se rješavaju sukobi (konstruktivno).

Podržavanje poželjnih oblika ponašanja i smanjivanje onih neželjenih najbolje uspijeva roditeljima koje njihova djeca poštuju. To od roditelja iziskuje da priznaju i prihvate činjenicu da i sami griješe te da preuzmu odgovornost za svoje roditeljsko ponašanje i kvalitetu odnosa s djetetom (a ne da za sve krive dijete).

Novija istraživanja potvrđuju da djetetova samoregulacija i suradnja nisu posljedica roditeljskih disciplinskih postupaka, već da izviru iz pozitivnog odnosa roditelja i djeteta. (Nije dijete pristojno jer smo ga tako istrenirali, nego zato jer se mi s njim i ostalima pristojno ophodimo). Roditeljsko ponašanje koje doprinosi stvaranju i održavanju pozitivnog odnosa s djetetom je ono što pruža rane temelje djetetovoj suradnji s roditeljevim zahtjevima. Djeca spremnost na suradnju razvijaju iz ranih iskustava recipročne suradnje s roditeljima tijekom povijesti njihovog odnosa.

Preporučam film „Trampolin“ redateljice Zrinke Katarine Matijević iz 2016. Koji se bavi vrlo teškom, ali važnom temom, obiteljskim nasiljem, posebice majkama koje zlostavljaju kćeri. U filmu je prikazano kako se nasilje prenosi s naraštaja na naraštaj, pa je tako zlostavljač nekadašnja žrtva kojoj je u biti potrebna stručna pomoć, ali i oprost.

Izvor: Interni materijali za provođenje radionica za roditeljima „Rastimo zajedno“

Pripremila: Pedagoginja Višnja Milačić Žurić, prof.